Slika

HeRMaN KocH: VeČErA

Posljednjih nekoliko dana “kušala”  sam  dvije književne večere. 😉
Prva je “Večera s Anom Karenjinom” (osvrt dolazi nakon večerašnjeg sastanka našeg book cluba), a druga, mnogo poznatija , “Večera” Hermana Kocha.

dfd74a84126f07bf2e4f3b0dbdfe3b11c0728ff7

“Šokantno. Mračno. Pametno.” Stoji na omotu “Večere”.
Pa nastavljaju: “Večera je vrhunski psihološki triler o nezamislivom zločinu i posljedicama koje one imaju na živote dviju obitelji.“ i “Večera je mračna poslastica, poput kakva elegantna slatkiša spremljena od iznutrice.“

jpeg6
Ono što sam u mnogo navrata shvatila o napisima na omotima knjiga je:
1) da im se ne smije vjerovati
2) često nemaju skoro nikakve veze sa knjigom
3) ako se postupi suproto točki 1, neminovno, u većini slučajeva slijedi razočarenje ogromnih razmjera.

Prije pisanja ovog osvrta, pročitala sam nekoliko osvrta na raznim blogovima i stranicama.
Neki su knjigu hvalili, a neki su bili obuzeti spomenutim razočarenjem, izazvanim , između ostalog, i  velikim pričama raspredanim oko knjige.
Dakle ,pravilo broj 4 – što se o knjizi više priča, manje  su šanse da će mi se knjiga svidjeti.

U nekim osvrtima naišla sam na komentare u smislu kako su razočarani knjigom jer nije osobito šokantna, jer smo, eto, u današnje vrijeme navikli da se svašta događa pa ta činjenica umanjuje šokantnost događaja u toj knjizi. I, iako se slažem s tim da se, nažalost, u današnje vrijeme, zaista “svašta događa”, ne mogu se složiti da nas zbog toga loše stvari koje se događaju trebaju prestati šokirati. Jer upravo zbog toga što prihvaćamo da se “svašta događa” stvari koje nisu normalne, što se više događaju, postat će normalne. Ako se kužimo. A, zapravo nikada neće biti normalne.

Week 11 - Het Diner
Isto tako, u mnogim napisima o knjizi se govori o tome kako knjiga potiče pitanje “što su roditelji spremni učiniti da bi zaštitili svoju djecu”. Meni se čini da je to samo nuspitanje. Ovdje roditelji ne zaštićuju svoju djecu. Ovdje su roditelji psihopati!

a5773a0469aeb40d1cd32cf8c13e8d9a
Ukratko, na večeri u jednom vrhunskom restoranu u Amsterdamu ( restoranu koji nije “za obične ljude”)  susrećemo dva brata sa svojim suprugama.
Jedan od njih, Paul Lohman, je ministar i ujedno kandidat za premijera, koji svako svoje pojavljivanje u javnosti, pa i ovo, koristi za prikupljanje političkih bodova. Drugi brat, Paul, onaj koji ima ulogu pripovjedača i  donosi nam  priču, profesor je povijesti koji je, zbog, saznat ćemo kasnije, svog psihičkog stanja i agresivnih ispada, u mirovanju s poslom ( čitaj: ne radi)  posljednjih 10 godina.

Halekulani-LAperitifLaMer-01

Poglavlja knjige prate slijed večere – Aperitiv, Predjelo, Glavno jelo, Desert, Digestiv i (ne zaboravimo) Napojnica – ona se, zapravo ponašaju kao alternativni nazivi za uvod, zaplet, vrhunac radnje, preokret, rasplet, završetak. Priča ne teče linearno, nego kroz poglavlja, u “flashbackovima” koji se javljaju u glavi pripovjedača – Paula – polako saznajemo stvari koje su dovele do događaja zbog kojeg su se dvije obitelji sastale na večeri.

Nastavi čitati

Oglasi

Rodili su se na današnji dan: Pablo Neruda

neruda-poetry-king-nearshoreamericas_com (1)

          “Ljubav je tako kratka, a zaborav tako beskrajan…”

 

Pablo-NerudaU posljednje vrijeme baš me nešto hoće ti pjesnici. 😉  Danas neću duljiti sa biografskim podacima,  pustit ću  stihove da sami govore. Pablo Neruda,  rođen na današnji dan 1904., napisao ih je mnogo. I nitko nam ne može bolje dočarati Pabla, od Pabla samog.

“Pablo Neruda  čileanski je pjesnik, pravim imenom Ricardo Eliezer Neftalí Reyes Basoalto.

Kao diplomat proveo je više godina u Madridu gdje se sprijateljio s Lorcom i drugim španjolskim pjesnicima te pristupio antifašističkom pokretu, zbog čega je u svojoj domovini bio proganjan. U početku piše pretežno ljubavnu liriku, a kasnije prelazi na društveno i politički angažiranu poeziju koja govori protiv ratnih strahota i ustaje u obranu potlačenih.
Objavio je 19 zbirki poezije. 

Stilski, prešao je put od neoromantizma preko nadrealizma do čiste borbene i socijealne poezije. Osnovne su mu teme u ranijim godinama ljubav, kasnije pustoš, samoća, patnje, borba i smrt.
Godine 1971. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost. “

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

  Nastavi čitati

Slika

Rodili su se na današnji dan: Tin Ujević

Nedavno sam obećala sama sebi više se posvetiti poeziji i čitanju iste. Kao što sam već spomenula, poezija mi je uvijek bila draga, gajila sam spram nje neko uzvišeno poštovanje  i reklo bi se, imala sam “senzibilitet za nju”, ali, iskreno, nikada nisam otišla dalje od poznavanja (nekih od ) najpoznatijih stihova iz osnovnoškolskih i srednjoškolskih čitanki.
Rekla bih da je riječ o čistoj lijenosti, jer poezija, kao da traži više angažmana, nego proza. Barem neka proza, u svakom slučaju. No, je li to zaista lijenost?  Poznajem li sebe?
Poznaje li itko od nas, zapravo, sebe?

576568_10150815476002025_1604159513_n

“…ne poznajem ništa, a najmanje sebe” – kaže Tin Ujević u svojim “Tajanstvima”.
Kako li to samo istinito zvuči, dok, paradoksalno, zapravo, često jedino sebe i ( barem donekle) poznajemo.
Bilo kako bilo, Tin Ujević u svojim je životnim lutanjima, kao valjda i svi pjesnici svijeta, tražio odgovore na  vlastita životna pitanja nudeći ih nam kroz svoje stihove:

” Put u se – van sebe, uvijek ista šetnja.     
  00-02Njom je svima dana iskupnička svota.    Nemir usred mira, u mramoru    kretnja ,      kružna cesta duše, taj je hod divota: 

Sreća, to je golem zaborav života.”

(Kružna cesta sreće

 

Nastavi čitati

Slika

U spomen: Dragutin Tadijanović

tadijanovi-srebrne-svirale-16-638Družeći se nekoliko godina unazad sa sve većim brojem ljubitelja knjiga i čitanja, došla sam do jedne, za mene možda čak i poražavajuće, spoznaje: vrlo mali broj ljudi, barem od onih s kojima sam ja razgovarala, čita, a još manje razumije ili želi razumjeti poeziju.

Da ne ispadne kako pametujem, i sama sam dio te neslavne statistike. Iako volim poeziju, uvijek je nekako zapostavljam (još više nego djela domaćih autora, također nepravedno).
poezijaPoeziju, kao uzvišeniji oblik pisanja,  strpljivo guram na margine bilježnica, pažljivo je, pokatkad, objavljujem na facebooku, obično o obljetnici smrti nekog znamenitog poete, kao da se bojim što će se dogoditi dotakne li mi koji stih srce i ono od radosti ili nemira zakuca, kako kaže Tadijanović “kao zlatan”  sat. Najčešće to bude “Ti koja imaš ruke nevinije od mojih” Vesne Parun ili Cesarićeva “Balada iz predgrađa” . I dosta. Nekako mi je uvijek lakše pročitati neki roman, nego dopustiti pjesmi da mi ustreperi dušu.

Odlučila sam pokušati ispraviti tu sitnu, za svakodnevni život nebitnu,  nepravdu koju činim, zapravo, samoj sebi  i otvoriti versima barem prozor svoje duše, ako već ne vrata. 

Na današnji dan 2007. godine u Zagrebu je,  u 102. godini života, umro  veliki hrvatski pjesnik Dragutin Tadijanović. Rođen je u mojoj Slavoniji, u Rastušju kod Slavonskog Broda, 4.studenoga daleke 1905. godine. “kao najstarije od šestero djece zemljoradnika Mirka i Mande Tadijanović. 1-rastusje-538x350

Polazio je Nižu pučku školu u susjednom selu Podvinju (1912. – 1916.) i u Slavonskom Brodu dva razreda Više pučke škole (1916. – 1925.), a od 1918. Realnu gimnaziju. Od jeseni 1920. godine, stanujući u brodskom samostanu, kao učenik petog razreda gimnazije, piše pjesme. U Zagrebu je na Gospodarsko-šumarskom fakultetu upisao studij šumarstva (1925.), ali je kasnije prešao na Filozofski fakultet (povijest južnoslavenske književnosti i filozofija 1928.). Diploma Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu izdana mu je 1937.

10-knjizevnost-255x350
Radio je kao urednik službenog lista Narodne novine (1935. – 1940.), prosvjetni viši pristav u Banovini Hrvatskoj i honorarni nastavnik na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1939. – 1945.).

Bio je urednik edicije Djela hrvatskih pisaca XIX. i XX: stoljeća [1] Izdavačkog poduzeća Zora, i Hrvatski pjesnici u Matice hrvatske. Također je bio ravnatelj Instituta za književnost JAZU-a (do umirovljenja 1973.).

Radio je i u Društvu književnika Hrvatske, kojega je bio i predsjednik (1964. – 1965.).


Prvu pjesmu Tužna jesen objavio je u đačkoj Omladini 1922. pod pseudonimom Margan Tadeon, a pod svojim imenom počinje objavljivati 1930. u Književniku i Hrvatskoj reviji (zbirka Lirika šestorice). Objavio je oko 500 pjesama u dvadesetak zbirki, a priredio je i nekoliko izdanja vlastitih izabranih i sabranih djela. Neke od njegovih značajnijih zbirki su 

srebrne-svirale-260x350 Pepeo srca (1936.)
Dani djetinjstva (1937.)
Tuga zemlje (1942.)
Pjesme (1951.)
Blagdan žetve (1956.)
Gost u Vučedolu (1957.)
Srebrne svirale (1960.)
Prsten (1963.)
Večer nad gradom (1966.)
Pjesme i proza (1969.)
Poezija (1973.)
Vezan za zemlju (1974.)
Sabrane pjesme (1975.)
San (1976.)
Prijateljstvo riječi (1981.)
Svjetiljka ljubavi (1984.)
Moje djetinjstvo (1985.)
Kruh svagdanji (1987.)
More u meni (1987.)
Dom tajnovitosti (1993.)
Čarolije (1994.), te Sabrana djela I.-V., Zagreb, (1988.i 1995.)

Tadijanović se afirmirao i kao prevoditelj poezije (Nezval,  Goethe,  Hölderlin,  Novalis, Van Hoddis, Cankar, Vodnik, Kocbek) s njemačkoga, češkoga i slovenskog jezika, a i njegove su pjesme i neke zbirke prevedene na dvadesetak stranih jezika (esperanto, makedonski, francuski, njemački, talijanski, engleski, slovenski i dr.).

dragutin_tadijanovic_s

Nazvan “živim klasikom hrvatskog pjesništva” (Z.Zima), i “pjesnikom-institucijom”(T. Maroević), Tadijanović se nametnuo kao norma i kao standard s naročitim utjecajem na krugovašku pjesničku generaciju.

O popularnosti njegove lirike na svoj način svjedoči i stalno zanimanje stručne i najšire čitalačke publike te brojna ponovljena izdanja njegovih knjiga.

Dobitnik je brojnih nagrada među kojima i Nagrada Vladimira Nazora za životno djelo (1968.), Počasni je građanin Slavonskog Broda, Zagreba, Raba, grada Udbine i mjesta Podlapac, odakle je podrijetlom njegov djed po majci,a dva je  puta je predložen Švedskoj akademiji u Stockholmu za najvišu svjetsku nagradu, Nobelovu nagradu za književnost.

Po njemu se naziva nagrada koju posmrtno dodjeljuje HAZU za pjesnički životni opus.

 

2-pucka-skola-193x350Nosim sve torbe a nisam magarac

Ja se ne volim ni s kim tući
I nikad neću da dotaknem
Kad me nagovaraju i kažu:
Ne smiješ dodirnuti njegovo uho.

Kad nas učitelj pusti iz škole
Najprije idemo svi u redu,
A poslije, čim nas ne vidi više,
Tuku se s onima iz drugog sela.

Ja ne volim o tome ni govoriti.
Meni je najdraže kad idemo kući
A netko vikne: Tko će bit magarac?
Ja onda kažem: Metnite na me torbe!

I svi na moja ramena povješaju.
A meni nije teško, jer znam da nosim
I Jelinu torbu.Mogao bih za nju
Da nosim, sigurno,trideset i tri torbe.

Al nikom ne bih priznao da sve nosim
Zbog Jele!…Koji možda o meni misli da sam
Magarac pravi, znam: vara se, i ne zna…
Magarac, to svi već znaju, imade dugačke uši.

Nastavi čitati

Jojo Moyes: Nakon tebe (After you) – najava

11224049_1500664403582183_4079725515103150012_n

 

 

Izvrstan potez i tajming za hrvatske izdavače: vrlo brzo nakon početka prikazivanja filma “Tu sam pred tobom” u našim kinima, izlazi knjiga “Nakon tebe”-  “nastavak velikog hita koji je osvojio srca čitatelja diljem svijeta”, najavljuju na svojoj web stranici.

nakon-tebe-naljka

Kao što sam napisala u ranijem postu, u “Me before you”sam se zaljubila na prvo čitanje.
Kada sam prošlo ljeto vidjela da izlazi nastavak te knjige, odmah sam požurila na Bookdepository i naručila knjigu, još u pretprodaji.
Čekala sam skoro tri mjeseca da knjiga izađe i doputuje na moju kućnu adresu.

Moram priznati da sam u vezi izlaska “nastavka” bila pomalo skeptična. Naime, prema mom mišljenju, Willovom smrću priča završava. Nema nastavka. Osim možda kad bi se u drugoj knjizi pojavio Willov duh ili nešto slično.
No, to nije slučaj.

Unatoč tome, naručila sam knjigu. I čekala. Čekala. Čekalaaa…I dočekala! 🙂

Kada me je jednog jesenskog poslijepodneva u poštanskom sandučiću dočekao žuti papirić, bila sam presretna! Jedva sam dočekala 17h da odem do pošte i podignem svoj paketić s dugo iščekivanom knjigom. Na šalteru za podizanje paketa gužva. Nervoza. Napetost. Promijenjena su neka pravila i više se paket ne može podići isti dan, čak ni nakon 17 sati. 😦 Mnogi su izašli iz dugačkog reda i otišli neobavljena posla.  Pa i ja.  Srećom, nije bio petak, mogla sam se vratiti po paket idući dan. Što sam, naravno, i napravila.
1

Nastavi čitati

Slika

Me before you – film

 

mbf

“Knjiga ili film? ” – pitanje je oko kojeg se često lome koplja. U današnje vrijeme osobito, jer , kao da su filmaši pomalo ostali bez ideja, ogroman broj  (pa čak i tek izašlih) knjiga se adaptira za film. Knjigoljupci će gotovo uvijek glasovati za knjigu, dok će zaljubljenici u filmsku umjetnost vući na svoju stranu. Koliko  ljudi zapravo “prijeđe na drugu stranu” i da šansu drugome mediju pa i pogleda film i pročita knjigu?

Meni je, zapravo, u takvim situacijama problem što učiniti prvo.
Ako prvo pročitam knjigu, najčešće budem razočarana odabirom glumaca ili realizacijom dijaloga/eksterijera/interijera…i pokretne slike na ekranu pred mojim očima nisu identične slikama u mojoj glavi.
Ako prvo pogledam film, i film mi se svidi, prvo, dok čitam, u glavi vidim lica glumaca, dakle, lišena sam moći odabira meni idealnih glumaca, a drugo, možda knjizi neću pružiti pozornost koju zaslužuje.

Nastavi čitati

Poveznica

Dobro jutro! :)

 

DOBRO JUTRO! 🙂

Zašto baš “Čarolija riječi”?

Kao što sam i napisala u odlomku “O meni”, oduvijek sam voljela riječi.

One su za mene čarobne, poput živih bića.
Poneke su velike, poneke malene, neke mirišu na lipe ili kišu ili su, opet, meke poput pamuka, dok neke režu kao papir. Neke riječi su glatke i oble, neke zvone, neke su tupe, dok neke tjeraju na suze ili izmamljuju osmijehe.

Volim riječi i , samim time, i čitanje i pisanje. No, riječi nisu samo u knjigama i na usnama, one su i u glazbi, kao što je i ona u njima.

Noćas sam bila budna do pola 4, jer sam sređivala sitnice oko stranice. Namjestila sam alaram za 10, da ne prespavam dan.
Ne, nije mi trebao alarm: probudilo me Sunce i ptičice, cvrkućući prekrasno jutro.

Želeći vam, stoga, pjesmom poželjeti dobro jutro, naletjela sam na ovu pjesmu.
( Mjuzikli su moj “guilty pleasure” od djetinjstva, još od vremena kad sam s roditeljima skakutala po sobi gledajući “Calamity Jane” )

Zanimljivo je što:
1. u isječku govore o tome kako su ostali budni dugo u noć
2. što se radi u 23. u mjesecu, koji je, sklapanjem kazaljki u ponoć, postao 24. ( Sinoć je bio 23., a ja sam ostala budna u 24. 😉 )

Ne vjerujem u slučajnosti. 😉
I ne vidim koja bi pjesma u ovom trenutku bolje odgovarala onome što vam želim reći.

Dobro jutro svim ljubiteljima riječi! Knjiga. Glazbe. Života!

Sretan vam Petak! 🙂

Slika

Dok nisam srela tebe…

Dugo sam razmišljala o kojoj bih knjizi prvo pisala. Čitajući postove na stranicama o knjigama, uvijek bi me živciralo što se, najčešće, u isto vrijeme na većini stranica piše o istim knjigama. Ponekad  mi se činilo da neke knjige, kako se to često kaže, “iskaču iz paštete”.  Bilo mi je jasno zašto je tomu tako, no, opet mi je ( tu i tamo ) smetalo.

Kad ono, eto i mene… 😀

No, u vlastitu obranu, otkrit ću vam tajnu:  knjiga o kojoj upravo pišem je, za mene, ipak nešto sasvim posebno.

Je li vam se nekad dogodilo da ste neku knjigu pročitali puno ranije nego većina ostalih čitatelja, da ste imali osjećaj da ste ju baš vi “otkrili” i da je ona nekako “vaša”?

Meni se to dogodilo s knjigom Jojo Moyes “Me before you” ili, kako je kod nas (prema mom mišljenju, nespretno ) prevedeno “Tu sam pred tobom”.

Nastavi čitati

Citat

Umjesto uvoda…

Riječi
Stvarno mogu biti
Dugačke
Dugačke
Kao rep u mačke.
A mogu biti i kratke
Kratke kao noge patke.
Riječi se mogu vrtjeti
Vrtjeti kao vrtuljak,
I mogu biti začarane
Začarane kao patuljak.
Ako ćemo pravo-
Poneke riječi bi bile
Nazubljene i oštre
Kao pile
A poneke meke
Poput svile.
Riječi zaista
Ima raznih:
Prepunih doživljaja
I – potpuno praznih.

( Mladen Kušec – Riječi )